Osnovna škola Viktora Cara Emina Lovran

Povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskoga rata OŠ Viktora Cara Emina i PŠ „Eugen Kumičić“ posjetila je književnica Bojana Meandžija. Ova se hrvatska književnica proslavila autobiografskim romanom Trči! Ne čekaj me… u kojem iznosi vlastita iskustva iz ratom zahvaćenog Karlovca u kojemu je kao djevojka živjela tijekom Domovinskoga rata. Čitajući ulomke iz romana i svjedočeći o ratnim strahotama, učenike od šestoga do osmoga razreda književnica je dirnula ovom ozbiljnom i teškom temom i sve nas još jednom podsjetila da niti jedno dijete ne bi smjelo biti žrtvom rata.

Odgovori na pitanja učenika

Koji je ratni događaj na Vama ostavio najveći trag?
- najveći trag ostavio je na mene upravo moj rođendan i taj prvi napad na moj/naš grad! Zaista sam željela proslaviti svoj rođendan onako kako svako dijete to zaslužuje a nažalost, taj dan je bio sve samo ne slavlje!

Je li Vam i danas teško govoriti o ratu i ratnim iskustvima?
- o tom periodu je uvijek nekako teško govoriti i svaki put kad o tome razgovaramo, sve slike se vrate. Vrate se čak i mirisi i hladnoća.. no, bez obzira na sve te neke ružne trenutke, jako puno toga sam naučila kroz taj period i upravo zbog tog iskustva, danas sam (vjerujem) jača osoba. Znam cijeniti neke stvari na koje ne bih uopće obraćala pažnju da nisam prošla to što sam prošla.

Tko Vam je tijekom rata bio najveći oslonac?
- Najveći oslonac su mi bili moji najbliži: mama, tata, seka i baka jer kao što smo rekli "obitelj je najtopliji pokrivač kada ti je najhladnije"

Kako ste kratili vrijeme u skloništu?
- s početka, dok se još nismo snašli i dok nam to nije postala "normala" samo smo sjedili, zamotani u deke i osluškivali što se vani događa. Kasnije, kada smo uvidjeli da to stanje može (i je) potrajati u nedogled, pronašli smo svatko svoju neku zabavu. Ja sam recimo naučila plesti i saplela sam seki vesticu (mama je naravno spajala rukave i prednju i zadnju stranu) koju i dan danas imamo sačuvanu. Igrali smo se skrivača po drvarnama, kartali smo a neki su i pisali (smiley)

Što Vam je tijekom boravka u skloništu najviše nedostajalo?
- Igra, zrak, kvart, sunce, kiša, oblaci, snijeg, miris doma, miris čistog rublja, puna kada tople vode u koju uroniš bez straha i ostaneš tako sat vremena, prijatelji iz razreda, učitelji..

Koliko Vam je pisanje pomoglo u teškim okolnostima u kojima ste se našli?
- jako mi je pomoglo jer sam tako izbacivala iz sebe strahove i frustracije.. mogla sam izraziti ono što riječima, verbalno nisam mogla.. pisanje mi je bilo kao neka terapija, svijet u kojeg sam se zavukla s vremena na vrijeme i nisam iz njega izlazila. Osjećala sam se u njemu sigurno!Koji je ratni događaj na Vama ostavio najveći trag?
- najveći trag ostavio je na mene upravo moj rođendan i taj prvi napad na moj/naš grad! Zaista sam željela proslaviti svoj rođendan onako kako svako dijete to zaslužuje a nažalost, taj dan je bio sve samo ne slavlje!

Je li Vam i danas teško govoriti o ratu i ratnim iskustvima?
- o tom periodu je uvijek nekako teško govoriti i svaki put kad o tome razgovaramo, sve slike se vrate. Vrate se čak i mirisi i hladnoća.. no, bez obzira na sve te neke ružne trenutke, jako puno toga sam naučila kroz taj period i upravo zbog tog iskustva, danas sam (vjerujem) jača osoba. Znam cijeniti neke stvari na koje ne bih uopće obraćala pažnju da nisam prošla to što sam prošla.

Tko Vam je tijekom rata bio najveći oslonac?
- Najveći oslonac su mi bili moji najbliži: mama, tata, seka i baka jer kao što smo rekli "obitelj je najtopliji pokrivač kada ti je najhladnije"

Kako ste kratili vrijeme u skloništu?
- s početka, dok se još nismo snašli i dok nam to nije postala "normala" samo smo sjedili, zamotani u deke i osluškivali što se vani događa. Kasnije, kada smo uvidjeli da to stanje može (i je) potrajati u nedogled, pronašli smo svatko svoju neku zabavu. Ja sam recimo naučila plesti i saplela sam seki vesticu (mama je naravno spajala rukave i prednju i zadnju stranu) koju i dan danas imamo sačuvanu. Igrali smo se skrivača po drvarnama, kartali smo a neki su i pisali (smiley)

Što Vam je tijekom boravka u skloništu najviše nedostajalo?
- Igra, zrak, kvart, sunce, kiša, oblaci, snijeg, miris doma, miris čistog rublja, puna kada tople vode u koju uroniš bez straha i ostaneš tako sat vremena, prijatelji iz razreda, učitelji..

Koliko Vam je pisanje pomoglo u teškim okolnostima u kojima ste se našli?
- jako mi je pomoglo jer sam tako izbacivala iz sebe strahove i frustracije.. mogla sam izraziti ono što riječima, verbalno nisam mogla.. pisanje mi je bilo kao neka terapija, svijet u kojeg sam se zavukla s vremena na vrijeme i nisam iz njega izlazila. Osjećala sam se u njemu sigurno!