| 2014-05-27 13:43:54 MORSKA BAJKA U 2014. godini navršava se 140 godina rođenja književnice Ivane Brlić Mažuranić koja pripada društvu najvećih pisaca bajki. Bajke je vrlo uspješno pisao i Vladimir Nazor. U spomen na slavnu spisateljicu tema ovogodišnjih Nazorovih dana bila je bajka. Na 9. literarnom natječaju "Nazor i mi" učenik Tonko Pavičević, 6.a pod mentorstvom prof. Sanje Kapović osvojio je 2. mjesto za svoju bajku naziva MORSKA BAJKA. Priznanje mu je uručeno na XIX. Prosvjetno-kulturnoj manifestaciji "Nazorovi dani" , 24. svibnja 2014. u Postirama na otoku Braču. Otkrio sam Brač! Boje, mirisi i srdačni ljudi naprosto su me očarali. Povod mom dolasku bila je osvojena druga nagrada na državnom literarnom natječaju "Nazor i mi" na temu "Hrvatska bajka". Moja "Bajka o ribici" svima se svidjela. Sama dodjela nagrada i cijela priredba bila je jako svečana. Kad su me prozvali, srce mi je jače zakucalo, ali daleko od prave treme. Čitajući rad osjećao sam se slobodno, ugodno ali u isti trenutak i jako važno. Iako je u gledalištu bilo puno poznatih uzvanika moje je uzbuđenje bilo samo zbog jednog – Luko Paljetak slušao je moju bajku! Dočekao nas je raširenih ruku i svima čestitao i podijelio diplome i nagrade. Ovaj dan pamtiti ću po jedinstvenom, nezaboravnom, šaljivom i jednostavnom književniku i pjesniku Luki Paljetku, novim poznanstvima i ozračju mira koje se može naći samo na otoku. Tonko Pavičević, 6. a Pročitajte nagrađenu bajku: Morska bajka Bila jednom jedna mala ribica po imenu Ribica koja bijaše živjela u Jadranskome moru. Imala je plave oči poput različka, a njene šarene peraje obasjavahu morsko dno. Jednog sunčanog dana Ribica je pozvala prijatelje na Morsko igralište, ali pojaviše ih se samo nekolicina. Ribica se zamislila i odlučila ih je potražiti. Raspitivala se kod njihovih roditelja znaju li gdje su. Kad su svi rekli da ne znaju , Ribica se prestrašila. Okupila je preostale ribice i rekla: „Sve bih dala da nam se prijatelj vrate, pripremite se jer sutra krećemo u potragu!“ „Sve za prijatelje!“, odgovorile su ribice. Tu noć Ribica nikako nije mogla zaspati, nešto čudno se događalo, osjećala je da moru prijeti velika nevolja. Nenaspavana Ribica i dio prijatelja krenuše u potragu, ali toga dana Sunce nije sjalo, bilo je mračno i tamno te, nakon kratkog vremena, odlučiše odgoditi potragu. Odjednom ugledaše svoje nestale prijatelje, zavezane lancem uz ogromnu stijenu, a pored njih stajaše neman, hobotnica zvana Osvajačica. To bijaše neman zle naravi, puna negativnosti i pohlepe. Počela je izbacivati tintu, otrovnu crnu tekućinu. Dio riba počeo je ugibati. Ribica je zastala i rekla: „Hobotnice, nemani zla, pusti molim te, pusti moje prijatelje!“ „To ne ide tako! Ja želim moć u ovom moru!“, odgovorila je hobotnica. Ribica reče: „Dat ću ti sve što imam ako ih pustiš, a misliš li zavladati morem prestani izbacivati tintu jer se možeš i sama ugušiti.“ Osvajačica je izbacivala sve više tinte, sve u svrhu moći i vlasti. Nakon nekog vremena počela je kašljati i gušiti se i polako je gubila dah. No, nije posustajala , bila je tvrdoglava i uporna. Još tinte koja obaviše njeno veliko tijelo navelo ju je da napokon prizna poraz i ona počne dozivati: „U pomoć!“ Ribica, koja bijaše dobre naravi pohitaše u pomoć i odvede hobotnicu na Morsko igralište gdje je zrak bio čist. Počela se oporavljati. Bijaše do neba zahvalna Ribici, ali s druge strane prepuna mržnje. Iz dna duše izađe čarobna riječ: „Hvala!“ To je bilo zadnje što je itko čuo od nje, zajurila se i pobjegla u duboko more. Toga dana Sunce zasjaše kao nikad prije i društvo se okupilo i krenulo igrati. Roditelji su dolazili do Ribice i bili joj neizmjerno zahvalni. U prelijepom Jadranskom moru ponovo zavladaše mir i svi su živjeli zbliženo kao nikad prije, dugo i sretno. |
| Osnovna škola Viktora Cara Emina Lovran |